Utopit ću te u ponoći Pred ulaznim vratima Zbog drhtaja naprijed Preokrenutog u korak unatrag. Utopit ću te u ponoći Gdje te ne prepoznajem Kroz odsjaj kričave reklame Efektivnog loga – trivijalne proze. Utopit ću te u ponoći Bez tragova i kosti Bez mirisa prepoznatljivosti Bez mora u rukama Bez soli na obrazima. Utopit ću te u ponoći I sanjati tvoj obris na površini. |
jutro kroz prozor reflektira oblak,
kapci posljedično odumiru. a htjela sam te vidjeti. još jučer. umalo sam nestala u tvom okršaju s vratima. utvaro, možda se nisi ni dogodio. vjerujem da bi to tražilo previše sudjelovanja. opet me stavljaš na vagu. |
... No s notama mi u početku nikako nije išlo. Tipku pritisneš, a notu? Tipka postoji, ovdje je, evo je, crna ili bijela, a note nema, nota je na liniji (na kakvoj??). Osim toga, tipka se čuje, a nota ne. I čemu nota kad postoji tipka? i ništa nisam shvaćala sve dok jednom na naslovnici čestitke, koju mi je Avgusta Ivanovna dala za Glückwunsch majci, nisam vidjela kako u notnom stanu umjesto nota sjede - vrapčići! Tada sam shvatila da note žive na grančicama, svaka na svojoj i od tuda skaču na tipke, svaka na svoju. Tada one - zvuče. Neke od njih, zakašnjele (kao djevojčica Katja iz "Večernjih dokolica": vlak, mašući, odlazi, a zakašnjele Katja i dadilja - plaču...) - zakašnjele, kažem, žive iznad grančica, ne nekakvim zračnim grančicama, ali i one skaču (i ne uvijek na pravo mjesto, a tada je falš). Kada prestajem svirati, note se vraćaju na grančice i spavaju kao ptice i kao ptice nikada ne padaju. Poslije dvadeset i pet godina sve su mi one pale i čak su se bacile:
svaka se nota bacila s lista, svaka iskrenost s usta... No note, iako sam ih uskoro započela odlično čitati s lista (bolje nego s lica odakle sam dugo, dugo čitala - samo najbolje!) - nikada nisam zavoljela. Note su mi - smetale: smetale gledati, točnije ne-gledati na tipke, skretale od melodije, skretale od znanja, skretale od tajne, kako obaraju s nogu tako su obarale i s ruku, smetale rukama da same znaju, uvlačile se kao treća strana, kao "vječni treći u ljubavi" iz moje poeme (koju zbog jednostavnosti - njezine ili složenosti - moje, nitko nije razumio) - i nikada sigurnije nisam svirala kao kada bih svirala napamet... Marina Cvetajeva, Ono što je bilo, 2005., prijevod: Adrijana Vidić |
Krenula sam na put. Autoput. Pa se sjetim prošlog puta...
Silazim brzom cestom s mobitelom u ruci. - Što misliš o pelinkovcu? - Taman, s limunom. Sounds like fun. Par kilometara kasnije, oči se fokusiraju na leđa negdje dolje, u jazbini na šanku. Okret i klik! Pokret glavom. Nešto kao kimanje. Smješak koji jedva otkriva prve zube. (...) Još smo na istom mjestu. Pokušavam skužiti otkada i kako to da se poznajemo. U tom tonu nas dvije nastavljamo razgovor u okruglim slamnatim stolicama. Sljedeći upit - "zašto se poznajemo?". Naši se razgovori redovno pretoče u uzročne nijanse. Odlučila sam da je dosta toga. Odlučile smo hihotati se. Jedan, dva, tri, četiri, pet! Toliko je stepenica preskočio i došetao do stola. Odmah sam znala da se zaljubio. I ja sam. (hahaha. šarm.) On je Strykan - THE man. Jedan, dva, tri, četiri, pet! Toliko smo sati proveli međusobno se fokusirajući. Tunel. U mraku se ne mogu pismeno reproducirati. 5 727 kilometara priče nikad neće biti zabilježeno. Samo nekoliko dana kasnije znalo se da smo najljepši par u Gradu. Vidljivo prostim okom. Respect! On privređuje za domaćinstvo. Kad me pogleda, ne može sakriti poduzetnički sjaj u očima. Još je kao prvog dana. Joj, što ga volim! Strykan čita s mojih usana. Ponekad ih ni ne pomičem. Sinoć me tako vodio u kino. Jedan, dva, tri, četiri, pet! Toliko ćemo djece imati. Spomenula sam da sam na autoputu. Idem u Pariz. On će doći za par dana kada sredi porez za prošlu godinu. Nisam ga mogla čekati ovaj put. Sutra otvaram izložbu. A i nećakinja mi dolazi na par dana. Leti ujutro iz Birminghama k nama. Nisam je dugo vidjela. Neke postavke Kamasutre nikada neću shvatiti. Al' koje to sad ima veze? I moja nećakinja je udana. Welcome to South America. Jesam li spomenula da me snijeg prati već kilometrima? Autobalet na cestama. |
Prvi put Novom Godinom podvlacim crtu. Promjena rezima. Odnosno gubitak istog. Ova Nova predstavlja zaista nesto novo: rezultat Stare - intenzivne, izazovite (hvala Dakini), ali i dozivljajne. Jungle red - rekla bih da je to ta boja.
Godina seljakanja, nosenja stvari, slusanja zadnjih predavanja, citanja, pisanja, ucenja, ispita i diplomskog. Svega toga u instant obliku. Godina losih poslova, slabo placenog prevodjenja (koje me u jednom trenu dovelo do proucavanja mehanizma prese za grozdje na vise jezika), pritiska u bolnom kontinuitetu, alkohola, unistavanja tijela i uma, zatupljivanja i gubitka pamcenja. Takva godina postaje godinom novog doma opranih prozora, prozracnog i osuncanog, godinom davanja predavanja i slusanja prvih novih, citanja, pisanja i izucavanja jednako korisnih, ali i ugodnih materijala. Postaje godinom novog i zeljenog posla, mirisa caja, naranci i cimeta, vjezbi disanja i vjezbi snage, godinom u kojoj se opet pocinjem sjecati starih, vaznih pojava i ljudi, nerijetko i mrtvih u cijim opisima mi se tek sada recenice smisleno projiciraju. Ovo postaje godina sire percepcije gdje se necije uloge vec mijenjaju u prihvatljive oblike i ostavljaju mjesto nekom novom malom svijetu. I, jos nesto vazno: (nije za plesanje. za skakanje je.) P.S. - opet hvala Dakini, ali ovaj put za osvjezavanje playliste. A svima vama savjet : "don't be bitter - it leads to botox!" :) |
Pour cette drôle de barque qu’un jour nous avons prise
Ne croyant plus qu’en nous et en nos lois habilles Toi et moi qui embarque quittant la terre promise Dont les amours se nouent en un destin fragile Pour ce drôle de navire qui fut notre refuge Oů nos corps bousculés se croyaient immortels Nous attendant au pire affrontant les déluges Nos joies miraculées de cris antes éternels Je te quitte Pour les subtiles nuances de nos doutes éclairés Le serment de nos cSurs et nos routes bohémiennes Pour nos belles divergences et nos complexités Pour l’infini bonheur de ta peau sur la mienne Pour toutes nos expériences savamment excitées Nos fumés et nos cames, nos jeux électrisants Pour notre adolescence qu’ensemble on a quitté Pour l’homme et pour la femme que nous sommes ŕ présent Je te quitte Pour nos puissantes querelles qui nous brűlčrent les ailes Nos tendresses officielles et nos fuites instinctives Pour ces instants mortels de vrai bonheur bordel ! A contempler le ciel claquant d’étoiles furtives Pour ce grand firmament patiemment dessiné Et pour ce ciel vivant oů nous nous sommes planqués Pour les nombreux tourments si souvent contournés Et pour tous les suivants oů tu vas me manquer Je te quitte |
...je souhaitai la mort pour la premiere fois. Mais aussi incapable de mourir que de vivre, je comptais sur un assassin charitable. Je regrettais qu'on ne put mourrir d'ennui, ni de peine... (Radiguet)
Imamo li pravo na previše? I što se dogodilo s vetom? Čije norme su općeprihvaćene? I tko je glasao za njih? Ne sjećam se javne regulacije ljudskih prava i obveza. Iz istog izvlačim da nitko osim mene ne može znati što je meni malo, puno ili previše. Najčešće premalo. S osudom se nikad nisam razračunala. Zbog rečenice prije. Ali očito me guranje ipak odgurnulo. Došao je dan za previše. Određen s druge strane. Iako se još uvijek ne sjećam nikakve ankete. Oni su zaključili. Vrijeme potrebno za pranje: sedam mjeseci. Dva tjedna preuranjeno, centrifuga je ugašena. Iscijeđenost. Naglo kočenje. Kud sad? Kažu da čekam. Nepokretna sam i plače mi se od toga. Iako, Radiguet kaže suprotno. Možda je u pravu: Nous restions immobiles. Ainsi doit etre le bonheur. |
< | srpanj, 2009 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv